Vozeći se kući u neobičan podnevni sat, a sve jer pozvan sam, susjeda B. me obavijestila o poplavi koje je uzrok u mojem stanu, vrtim film o predviđanjima. To predvidljivo i predviđeno, to je onaj dosadni dio života. Kad sve parametre složiš, izvrtiš simulaciju, tu  onda nema neizvjesnosti, nema čari nepoznatog, sve već isprojicirano, "odrađeno". Dobro je jedino ako je sam događaj ugodan, inače je bolje Dogodi se kakav odmak u ostvarenju, obično posljedica previđanja u predviđanju, ali to je to. Prekognicija. E to je već nešto drugo. Tu nema nikakve garancije, ali ni razočarenja. I to je vrlo jednosatvno: ako se ne dogodi, onda to nije bila prekognicija već umišljaj. I to vrlo vjerojatno loš. Osim ako se radi o promašenom umišljaju lošeg događaja. Tad je to dobro. Ukoliko čovjek nije mazohist.

Dolaskom u ulicu vrtnja filma prestaje. Vraćam se u neizvjesnu stvarnost.

Na katu ispod mene starica je, susjeda C., kojoj se na stropu kupaonice nije ukazao lik Gospe niti lik Isusa. Jer ona ne gleda gore, što ne znači da se ne moli bogu (malo slovo jer se ne odnosi na izričito kršćanskog već na bilo kojeg i bilo čijeg, nešto kao internet i Internet), ali mu sigurno ne šalje fiktivne poglede pune molbe i nade. Ne bi joj se ukazao ni sustav flekobara, krivulja nastalih spajanjem točaka fleka, tragova rođenih iz vode koja je nekom neprilikom beskompromisno, kako to samo voda može, napustila predviđene odvodne lokalne kanalizacijske tokove i krenula u nama neželjenom, a njoj najbržem mogućem smjeru prema mjestu najniže potencijalne energije, da nije bilo tragova na podu i osnova logike naučene u devedesetak godina života da ono što je dolje mora od nekud pasti pa je pogled tog petkovnog prijepodneva zaustavila na stropu iznad zahodske školjke, na stropu sa kojeg su se poput svinjskih sisica ljeskale buduće kapi kratkog trometarskog životnog vijeka. Za izgled tih fleka kojih se starost prema bogatstvu ornamenta dade odrediti, saznat ću tek nakon što u svojoj kupaonici zateknem suh kupaonički pod što implicira da je uzrok negdje dublje. Ispod površine prekrivene podnim keramičkim pločicama.

A u toj dubini, taj uzrok, spoj je nespojivog. Majstor koji mi je, ima tome već vremena, mijenjao WC školjku i pri tome u podu micao otvor odvodne cijevi (da nije bilo ovoga "pri tome" zamijenio bih je sam), kako bi ova bila prislonjena uz zid, što je prilično bolji položaj od sredine kupaonice, a uzrok čega je konstrukcijska interkontinentalna različitost, na postojeću olovnu odvodnu cijev zalijepio je varenjem neke hidroizolacijske trake plastično koljeno. A olovo i plastika nisu u ljubavi niti će to ikada biti.pa čak niti uz posredništvo nekog ,vjerojatno polimerbitumenskog svodnika. Zato i rekao kako nema jamstva za taj uradak. A ja - neutemeljeni optimist.

Vrativši se na mjesto zločina odmah po pozivu u petak, predložio mi je, postupno mi metodički objašnjavajući funkcionalnost i konstrukciju sustava, izmjenu svih tankih i debelih crijeva stana moga kao jedino ispravno i moguće rješenje. Kirurg iz Stubaka. Za njega su Spoor i  Dowser prave male bebe. A meni treba Archibald Tuttle.

Pomislim, kad mogu kod doktora, što ne bih i kod vodoinstalatera. I zatražim drugo mišljenje, iako znamo što mišljenje jest.

Drugi je pak dijagnosticirao, kao i svaki naredni nakon prethodnog, kako je prethodni kirurški zahvat učinjen prilično nespretno jer organizam odbacuje implantat, ali da on svemu može doskočiti posebnom metodom koju ne rabe oni iz Marije Magdalene, ali je djelotvorna.

I tako, sad čekam realizaciju drugog mišljenja zakazanu za današnje poslijepodne. U međuvremenu, dok je mi je širokopojasni odvodni sustav u stand by modu, hotel Sheraton je izgubio slovo H. Bez obzira na vrlovažne goste. Jer, pisati se mora. A i slati.

Vele kako je san samo fantazija sklopljena od raznih dijelova stvarnih likova, mjesta i radnji, događaja nasumičnih korelacija. A ponekad, ovo ne vele, ali ja znam, java je fantazija sklopljena od dijelova planova, snatrenja, snova, mora i uzročnoposljedičnih korelacija.

U mraku noći velikog kvadratnog balkona prilično je burno. Prvo se uz dalek i tih zuj drijemajućih lokomotiva čuje šaputanje, mazan govor i smijuljenje, a nakon nekog vremena i uzdisanje kojem se u jačanju ritma pridružuje krešendo pljeskanja golih tijelesa jedno o drugo. Ošamuti ovo gledanje pa izbjegavam penjanjem se na tavan. Svijetao dvoetažni tavan nakrcan raznim komadima namještaja, komode, trosjedi, stolovi, vješalice, bale tekstila, kutije nepoznatog sadržaja, svega kao u kakvom dobro opskrbljenom sajamskom hangaru koji se za ovu priliku smjestio na nepostojećoj lokaciji umjesto dućana i gostionice pored željezničkog kolodvora.

Obzirom da moja zgrada nema tavan, već neko vrijeme razmišljam o korisnoj terasi na njenom ravnom krovu, a susjedi nemaju veliki kvadratni balkon, mene probudi zvono sa ulaznih vrata.

Ne paleći svjetlo skupim dovoljno komada odjeće, pripašem ih po sebi i krenem prema vratima iza kojih razaznajem boju glasa i poziv "sused, ja sam, suseda B." Otvorim vrata, a bujica krene: "od sinoć se čuje jako šištanje iz vaše kupaonice" pa onda "to vama voda negdje curi" slijedi nešto meni nerazumljivih riječi jer sam još negdje između onog tavana i terase, a ova se ne gasi: "mene je jutros probudila i ja se bojim da vam se nije kaj dogodilo pa vam zato odmah zvonim". Da se meni nije kaj dogodilo.

Kimajući glavom u znak razumiejvanja tog rafala informacija, već proklinjem dan kada sam odlučio onu kanadsku ekskrementacijsku crvotočinu sa akvarijem kao predvorjem na putu ka mračnom paralelnom svijetu neželjenih tragova postojanja zamijeniti europskom, dostojanstvenijom verzijom, okrenem prema kupaonici, stisnem rasvjetni prekidač, a kupaonicu okupa svjetlost. I suha tišina. Ili bolje reći tiha suhoća. Kako god, nigdje ni traga rasprostiranja valova fluida, zvukova. Ni dz od svega. Pozovem susjedu na uvid, a ova sva u čudu dodaje "vidim sused, ali ja sam čula kak vam voda curi u kupaoni". Iz haustora kao iz drugog svijeta dopire nešto mlađi ženski glas: "teta, teta!". Prozivana se teta, a istovremeno i moja susjeda, javlja, izlazi van. "Teta, kaj smetaš gospona, nije ti to voda, to je radio ostal upaljen na nekoj stanici kaj nema više programa..."

Dobro je, pomislim. Kako mi je odjutros u glavi, dobro je. Uspoređujem to sa prethodnim slučajem kada je ključeve od stana posijala negdje na tržnici i kad sam se preskačući balkonsku ogradu uvlačio kroz prozor u sobu tražeći rezervne ključeve "tamo, u srednoj ladici desnog nahtkasla druge sobe" i zaključim kako sam jutros stvarno dobro prošao, a moja mi se susjeda obrati sa osmijehom preko cijelog lica "je, vi'te sused, lažna uzbuna, he-he."

Zatvorim vrata za njom, zatvorim kapke, sve u pokušaju vraćanja u prvobitni ranojutarnji stadij sretnika kojeg je san našao pred zoru uz udaljeni zvuk lokomotiva sa kolodvora koji to zapravo nije već je samo osobna projekcija i transformacija zvuka koji stvara orkestar propelera na vanjskim jedinicama sustava klimatizacije sa krova zgrade preko puta, i zasoim. Ili se probudim, ne sjećam se više. Bilo je to u kolovozu.

A sad je mjesec rujan.

Podne se skupljalo u grupice pred liftovima i automobilima. Model kolektivnih odlazaka na gablec u cilju provođenja korporativnih internih konzultacija u jestivijem obliku. Zvoni mi mobitel. Na zaslonu - susjeda B: "Bok, sused, kaj ste na poslu?" i ne čekajući odgovor nastavlja nekim mirnim tonom glasa: "Imate poplavu. Tu mi je suseda C. Ona nema Vaš broj pa ja zovem. Veli da joj curi sa stropa u kupaoni iznad WC školjke. Dođite brzo!"

Pokušam se probuditi, ne ide. Ovaj put ne ide. Jer nisam ni spavao.

Al' zato brojeve kakve ni da bi, to ne sanjam.

Nešto me probode u predjelu jednog organa i sjetim se kako me je liječnica, ima već nekoliko tjedana, poslala na neke pretrage, a ja koji kod sebe prepoznam simptome u svakoj dijagnozi ili anamnezi na koju naletim u literaturi, na filmu, u medijima, u javnom prijevozu, zaboravio otići. Ali to "zaboravio" treba uzeti s rezervom. Obzirom da me pamćenje sasvim solidno služi kad su druge stvari u pitanju, ovo će prije biti neko metenje pod tepih, bijeg od suočenja sa stvarnošću. Bolest je sigurno, samo je pitanje je li neka zanemariva fizička anomalija, blaži oblik umišljaja ili nešto negdje duboko pohranjeno što će me pratiti do kraja života. Má, doktori i ja se, iako se nismo jedni drugih nikada bojali. A nismo se nikad ni dobro razumijevali.

Već kao mali, onako tanahan i sitan kakav sam bio, bio sam poprilično boležljiv. "Slabokrvan  je“, znao sam čuti iz usta doktora dok je o meni ispod glasa, da ne bih valjda čuo tu tešku sudbu, pa bi dodao "fali mu željeza“. U meni je, već tada sam pokušavao razumjeti što ljudi govore i naći smisao izgovorenog, ta rečenica stvarala tešku dvojbu. Ako mi fali željeza, zašto sam, nagazivši jednom na neki željezni ekser morao hitno u bolnicu primiti tetanus, onu nezgodnu injekciju, kao da nije bilo dovoljno što me sâm ubod bolio? Već tada mi se medicina činila prilično nedorečenom, a taj ću svoj zaključak o toj nedorečenosti potvrditi kasnije nekoliko puta na svojoj koži. Skoro nije bilo bolesti koja me je zaobišla. Zaušnjaci, šarlah, ospice, vodene kozice, zvane i male boginje, valjda od milja, mislio sam. I još sam mislio, kako to da se sve te male boginje vide, a onaj jedan nikako, a i to što se vide, sasvim je drugačije od onoga što sam mogao spojiti: konj i krava je jasno, pas i mačka isto, ali fleke na koži sa onom slikom na prugastoj žutobijeloj limenci - nikako (moj je bog bio pomalo feminizirani crnoputi lik sa petolitrene prugaste kutije, ambalaže Julius Meinl kave, koja je stajala visoko gore na kuhinjskom ormaru).

Male su boginje prošle, a veliki se nije ukazao. Ostao samo znak na sred čela nalik ožiljku od metka iz zračnice, samo sad precrtan jednom čeonom vremenskom krivuljom i prilično nezamjetan.

Povišen kombi sa crvenim crtama i plusevima po bokovima i rotacijskim svjetlom na vrh glave krivuda u punoj brzini, osjetom to onako kao kad se u ležećem položaju niz brijeg u Šumici sanjkama spuštam u smiraj dana kad vidljivost počinje gubiti svoje pozitivno značenje, ostavljajući za sobom trag u valovima sirene u zavijanju. U kombiju ležim ja. Tu su još mama i tata i neki ljudi u bijelom.
"Stočeteresjean!" kroz magnovenje mi do ušiju dopre neki nepoznat glas.
"Tlak?!" začujem drugi nepoznat glas.
"Ma kaki!" opet onaj prvi "Brzina!"
Tu noć sam mogao kihnuti, "da ste samo koji sat kasnije došli", tako su par dana poslije doktori rekli mojim roditeljima, "otekline bi stigle do grla, a onda - khhhk" (ova je onomatopeja krkljanja bila popraćena milovanja prednjeg dijela vrata bočnom stranom šake od korijena palca do vrha kažiprsta, za one koji ne razumiju - simulacija rezanja nožem, a ja sam tada shvatio kako taj doktor nema pojma jer me nisu doveli radi prehlade već radi nekih otoka, iako mi je i to bio nejasan pojam jer se otoci nalaze u rijekama i morima i jezerima, ali nisam se previše time zamarao. Imao sam važnijeg posla. U pokušaju kamuflaže svojeg borbenog položaja na bolničkom krevetu i pokušajima obrane od napada starijih pacijenata, a starost se ovdje nije mjerila po godini rođenja već po stažu na odjelu. A osim tog posla, imao sam i osam godina.

Dijagnoza je bila alergija, tada prilično rijetko viđena pojava koja se događala valjda samo onima koje je trebalo dodatno testirati na život, a posljedica trinaestodnevnog ležanja u rodnoj mi bolnici bila je moj definitivni rastanak od jedne i trajna ljubav prema drugoj jestvini. Prva je bila jagoda i njene prerađevina svih agregatnih stanja, a druga sumnjiva materija bila je pečenica, sušeni juneći kare.

Rano je poslijepodne i kasno proljeće, neki bi dodali da je to bilo Ono Proljeće što meni nije ništa značilo osim da se sjećam kako su roditelji govorili da je dobro da nismo prihvatili poziv teta i strica da ih posjetimo u nekim dalekim zemljama jer sigurno ne bismo naučili govoriti i pisati hrvatski ni ja ni moja tada još neko vrijeme nerođena sestra, a ja sam nakon odlazaka kod nekoliko različitih doktora kamo nas je slao onaj naš iz našeg domu zdravlja i do kojih se trebalo ići autobusom, i dalje pod lijevom pazuhom imao potkožnu kvrgu veličine oraha što je za proporcije moje malenkosti bila otprilike jedna biljarska kugla u gabaritima odraslog čovjeka. Nakon svih tih natezanja ruke uvis, prepipavanja, osluškivanja i snimanja, rezultat je bio - nikakav. Ti su doktori zamišljeno krivili usta, kolutali očima i pogledavali u svoje sestre, koje su unatoč sklonosti struci zbog valjda genetski određene nasljedivosti i rodbinskoj povezanosti rijetko kada bile slične tim svojim doktorima, ali zato skoro uvijek ljubazne i prema njima i prema meni, nešto črčkali na malene papire, gurali to majci ili ocu u šake i vraćali nas kao neuspješne primjerke bolesnika, našem doktoru. Ja sam za mirnoću i hladnokrvnost na tim pregledima, kakvu su pokazivao možda još samo Hondo, Tex Willer i drug Tito, za nagradu dobivao izlet u zoološki vrt uz obavezan "prugasti“ sladoled iz aparata, miješani, i dvojni c, ali obrnutim redoslijedom i odvojeno dovoljno velikim vremenskim razdobljem kako ne bih dobio rijetku bolest, što bi u na "kućnom" jeziku značilo  - proljev. Kako je onaj orah i dalje tvrdoglavo stajao i meni smetao, a roditelje brinuo, odlučili su se ipak poslušati sugestiju susjede tete Mitre, žene zlatnih ruku koje su radile najbolje bureke, sirnice, zeljanice, maslenice i krumpiruše u ulici, a mislim i šire. Preko ulice, malo niže od žutog ilovog malonogometnog igrališta ograđenog žičanom ogradom i jablanima, na kojem sam još uvijek iza gola na travi naganjao svoju loptu, repliku prave (par godina kasnije tu ću svoju zamijeniti za pravu loptu i biti skupa sa Čarlijem iz susjednog kvarta, uzdanica u bolju nogometnu budućnost), kuća je sa ograđenim dvorištem i šljivikom. A mi smo se djeca te ograde i tog dvorišta i šljivika bojali ko samog vraga. Jer kad bi nam lopta u igri preletjela preko nje, samo su se oni veći i hrabriji usudili preskakati je, brzinom vjetra trčati po loptu i natrag, dok su se nama mlađima srca zaustavljala od straha. Razlog je bio sitan suhonjav i mrk starac kojeg nitko na kugli zemaljskoj nije vidio bez francuske kape na glavi i koji je svojim posjedom uvijek šetao sa vilama u ruci. Odrasli su ga na ulici ili kroz ogradu pozdravljali sa "merhaba Čengija“ i dodavali “hećime“ ili "hajvanhećime“ dok im je ovaj sa "merhaba špic-kolega“ odpozdravljao. E njemu su me jednog dana odveli.

Posjedne me Čengija preda se na štokrlu, svoju lijevu, tijelu nesrazmjerno veliku šaku stavi na moj desno rame, a desnom me poduhvati za lijevu stranu torza i divovski palac stavi na onu moju kvrgu. Kružio je palcem po njoj kao da joj ispituje tu kvrgu, odmjerava je. Od sveg toga nisam se usrao od straha, ali nisam bio ni daleko od tog stanja. Naglo stisne orah,  meni se zatamni i ugledam zvijezde , a u ušima mi zazuje neke pčele sitnog boda i onda odjednom, nakon nemam pojma koliko vemena, sve prestane. Okrene se ocu i majci koje je cijelo vrijeme kahvom i slatkim od lubenica,  porciju kojeg ću ja dobiti za ponijeti kući, nutkala i zapričavala Čenginica (pitao ja svoje, pitao preživjele susjede, po svijetu razasute tražio one koji bi možda znali, ali ništa, nitko se više ne sjeća njenog imena već u skladu sa adetom, da joj muža u nje imena nije bilo znati, ni njenoga kao da nigdje ne bi bilo) kako ne bi obraćali pažnju na eventualne torture koje će pretrpjeti njihov tadašnji jedinac i suhim mekim glasom reče: "otiće za dva dana“. Tako je i bilo.

I bit će da je ključna riječ u svemu tome vjerojatno bila ona "hajvan“, a onaj pojam "špic-kolege“ mi i nakon kopanja po arhivama očevih sjećanja do dana današnjih ostao nerazjašnjen.

U toj svojoj bujici od mašte neke sam od tih boleština tako intenzivno proživljavao da mi se činilo kao da sam ih, unatoč medicinskim dokazima i praksi, i više puta odbolovao. Naravno tu se gripe i prehlade i želučane tegobe koje su uglavnom nastajale ljeti za vrijeme ferija kod bake i dede, a kao posljedica prežderavanja nedozrelim voćem i koje su bile, kako koja, otklanjane oblozima od komovice, octa ili vruće soli, uopće ne računaju. Svaka od njih, kao i svaki drugi događaj, ostavila određeni zapis na meni. Neke na površini, vidljive kao ožiljke na koži što se možda mogu nekako i skriti, a neke skrivene duboko duboko da se nit ne vide. Ali postoje.

Možda bi ipak trebalo otići na taj pregled.

Moj djed Vlado mi je znao prebrojavati prste na jedan poseban način. Nije to radio brojeći kao što sam učio jašući oca za vratom dok je čitao novine u popodnevni sat malog odmora od posla. Kod Dedavlade nije bilo: jedan, dva, tri, četir'. A ne. Moja se šačica skoro gubila u njegovoj lopati nalik golemoj šaci dok je svojim golemim prstima hvatao moje za vrhove, od palca redom, i pričao mi priču:

Danas nema Dedavlade. Nema ni te brojalice više. Barem koliko sam se ja naslušao odrastanja djece meni bliskih ljudi, osim negdje u prašnajvoj ladli mojih sjećanja iz koje je tek povremeno sjetim mičući zglobove prstiju mi mojih pokušavajući odagnati neminovnost okoštavanja koju mi je u kristalnoj kugli vidio svetodušni reumatolog.

Ali ako i nema Dedavlade i ako nema ni te brojalice, ima koga ima, nažalost. A ti kojih ima, imaju malo duže i malo više prstiju, onako černobiljski više, pa i brojalica ima drugačiji oblik, tekst, aranžman, ritam:

Da mi je samo znati kad će više netko te prste imati u šaci...

Netko vozi da bi stigao, netko vozi da bi se vozio. Netko vozi u grupi, netko sam, a netko u paru. No, prije ili kasnije, ostaneš sam sa rukama položenim na upravljač i nogama na pedalama. Nogama vrtiš, rukama upravljaš. Pa kud završiš...

Prvo učiš elemente. Okretanje pedala na trokolici. One su u tom početnom stadiju pričvršćene za osovinu prednjeg kotača bez mogućnosti praznog hoda, bez odmora za vrijeme kretanja, pa je samim time učenje pokretanja ujedno i učenje zaustavljanja, kočenja, a pri zakretanju kormana noge svako malo skliznu sa pedala. Usklađenost pokreta, motorika, slaba strana svakog početnika.

Sljedeći je korak još uvijek trokolica. Samo je pogon sa lančanim prijenosom na stražnju osovinu smještenu između dva kotača. Ovo je već olakšanje jer prilikom zakretanja upravljačkog dijela na koji je direktno pričvršćen prednji kotač, noge ostaju u položaju paralelnom sa osnovnim okvirom pa je mogućnost padanja ograničena na brzinu ulaska u zavoj, a brzina je sad već mjerljiva kategorija. Promatranje okoline, gledanje i slušanje ne treba učiti posebno, pažnju treba naučiti usmjeriti na bitne detalje, putanju kretanja i moguće prepreke (ovo ne znači da je te prepreke u ovom stadiju moguće i izbjeći, no svakako je bitan korak u daljnjem napretku).

Nakon nekog vremena, kad smo svladali crte, ravne i krivulje, jedan stražnji kotač otpada poput nepotrebnog raketnog modula, jednokratnog ireverzibilnog rezervoara potrošenog goriva i iz stadija Jure i Krede dolazimo u stadij predškolske ploče, onaj preostali zauzima središnji položaj na osovini, a sa bokova mu poput peraja ili stražnjih avionskih krilaca izrastaju dva osigurača u obliku kotačića. Nešto su višlje pozicionirani tako da se kretanje vrtnjom pedala odvija uglavnom balansiranjem dvokotača uz oslanjanje na jedno od peraja. Dovezli smo se u fazu učenja abecede, to jest bicikletanja! A naziva za ovu spravu je koliko i podneblja. I to u svim rodovima. Bicikla, biciklo, točak.

Nadrasti igračku i presjesti na pormetalo, znak je ozbiljan. Velik. Veći od kotača ponyja, ponike od milja, moderne sklopive vozilice, kojih je model sa kružnom guvernalom bio na višoj cijeni od poligonale. Čak smo skupljali i sličice u albumu, ona sa guvernalom je bila ključna, a tko je sve popunio, za nagradu je dobivao pony! No, danas je već postmoderna i tu je BMX ili što već. Taj prijelaz zaslužiš nekim kalendarskim povodom, rođendan, kakav praznik ili tako nešto, a uzrok je prorijeđenost padova po prijeđenom kilometru plus povišica roditeljske plaće ispisana na duguljastoj traci, u koju se gledalo kao u neki astrološki krojački metar, ptredskazanje budućnosti za sljedećih trideset dana. Sic je malo višlji, čak i kad je na najjače spušten, pedale daleko da ih prstima dotičeš, a zaustavljanje bez sjahavanja nemogua misija.

I dalje vrludaš, padaš, samo rjeđe, ali zato sa žešće, dižeš se, i svaki je dan sve bolje, ponekad s detaljima odeš predaleko, izgubiš nit i treba ti vremena vratiti se na pravu stazu, ali napredak je primijetan.

Nerijetko se dogodi da ostaneš bez bicikla, nasloniš ga na ogradu igrališta, koncentriraš se na taktiku, na kontakt igru, na presing dok gledaš trening školske rukometne reprezentacije, ženske dakako, a nakon pola sata shvatiš kako netko drugi jaše tvoje blago. Tako, umjesto novog, pravog gramofona jer onaj koji imaš nasljedstvo je pristiglo iz Njemačke kao kotarisanje suvišnih tehnikalija, "da se ne baci", od vlastite ušteđevine kupiš bicikl, jer okretati se mora, pomišljaš.
 
Kasnije se to sve iz ubijanja slobodnog, vannastavnog vremena pretvori u nešto ozbiljnije. Prijevozno sredstvo od kuće do pekare, škole, željezničke stanice, ušća Drave u Dunav sa privezanim bambusovim štapom sa najlonom, olovom i plutom na vrh kojega je nakačena crvena maramica, propisi nalažu. Ili sve ode u neke profesionalne vode. Počneš se baviti određenom disciplinom, cestovne ili dvoranske kružne utrke, brdsko biciklarenje, crosscountry, biatlon, triatlon,... ili se tek u slobodno vrijeme povremeno ili redovito vozikaš iz zabave, održavaš dobru kondiciju.

Kako god, koja god disciplina ili slobodni stil, zadovoljstvo, zabava, za dobru vožnju ne smiješ stat', znaš, pedale treba okretati. Kontinuitet je bitan.

A pisanje. K'o vožnja bicikla.

Dobro je. Kad već teško imam što pametno za reći, bar sam ponovo počeo čitati. To čitati treba shvaćati uvjetno jer se svodi na ćopkanje iz više valova bez suvisla reda, vjerojatno sve podložno raspoloženju. Otvaram knjige, tražim one međustranične označivače koje je jednostavnije zvati bukmarcima (tu mi po zvučnosti u uho uleti bubamarac u adekvatnom padežu, ali se na svu sreću ne zadrža dugo jer da je, sve bi ovo odletjelo tko zna gdje), i našavši ih počinjem čitati kao da sam malo prije prestao otišavši do kuhinje otvoriti balkonska vrata iako su zaglavljena ili provjeriti jesu li ona od hladnjaka zatvorena jer im se znalo dogoditi (čuj, njima, kao nisam to ja) da ostanu otvorena, kao da nije prošlo i po mjesec dana od kad sam te stranice prebirao tražeći onaj isti komad duguljastog kartona i hvatajući iznenada prekinutu pročitanu misao.

Misao... misao... vidiš, ovo ja sâm sebi, za razliku od pruta ili kapljice, koje kad prepoloviš ili podijeliš na dva dijela nebitno u kojem razmjeru, dobiješ dva pruta, dvije kaplje. A misao je kao čovjek. Kad prepoloviš, ne dobiješ ništa.

Probam sa jednom... probam sa drugom... trećom... probam sa četvrtom... Vratim se onoj drugoj, koja i nije knjiga već skripta (a u nemogućnosti nalaženja prave knjige i ovaj oblik je dobar) sarajevskog novinara, književnika, kroničara, pa otvorim na mjestu iz kojeg viri bookmark. Nastavim čitati:

Nedavno mi je Safet Plakalo pričao kako je njegova četverogodišnja komšinica, Azra Hodžić, pitala oca:
"Babo, je li istina da su ubili Švrakino selo?"
"Nije istina, sine. Poginulo je dosta ljudi, ali ga nisu ubili. Zašto pitaš?"
"A, ja znam koga su ubili?"
"Koga?"
"Titu!"
Babo je bio zbunjen:
"Kako to misliš?"
"Na kući, preko puta mog obdaništa, na zidu piše: ŽIVIO TITO!"
Babi opet ništa nije bilo jasno: "???!!!"
"Kuća je sad srušena, tu sad više niko ne živi - mora da su ga ubili."

Stanem sa čitanjem. Tako se, dakle, ubija samoupravni socijalizam krivo nazivan komunizmom bez shvaćanja, a ni želje za istim, što je zapravo što. Zato su poharanu zemlju potaracali do kraja. Još koju godinu i nitko se neće sjećati Onih vremena već će o svemu čitati iz knjiga koje će za tu priliku napisati onako kako to pišu pobjednici, a mrak će odjednom progutati dobar dio prošlog stoljeća. Bradburyjev bi Fahrenheit oni najrađe.

Par stranica dalje, isti autor, ista knjiga, nilazim na rečenicu:

"Ako već ne mogu da pišem, to ne znači da sam zaboravio čitati."

E jebemti koincidenciju.

Lijepa njihova