utorak, veljača 9, 2010
Šale, vicevi, uglavnom nastanu kao blaga preinaka, prilagodba kakvih anegdota. Otvaranje firme naziva Šesto Čulo d.o.o. jedna je od takvih i vrlo je vjerojatno kako je svi znaju. Oni koji pak ne, nek pitaju svoje bližnje. Ako ni tad ne saznaju, onda su živi promašeni slučajevi, i bez da su iz Sarajeva.
No, dakle, neki dan mi bloger poprilično zvonkog naziva ostavi nekakav komentar, nepoveziv sa tekstom pod kojim jest, niti sa bilo čime što se kod mene na blogu dade naći. Ali zato potpis jasan. Zvonkoandante. Pomislim, neki glazbeno orjentirani Zvonko ili je samo nekakvo zvonko odzvanjanje pa još, onak, andante, što meni po nutrini glave odzvanja da je neka oznaka ritma, ali kako ne kužim talijanski, ne znam koja je, što i nije ni nešto presudno za početak, pa zato ja lijepo, klik, i odem posjetiti stranicu...
A tamo, umjesto kakvih zvonkih nedjeljnojutarnjih operoboksičnih ili možda kakvih popularnijih, lakših tonova...
Zvonko and njegov brat Ante imaju navlakušu od bloga popunjenu uputama za francuske sobarice i predratne žendare kako zaraditi bez izvršenja radnje prethodnog glagola u infinitivu samo bez prefiksa.
I tako, dok Ani Žube život piše romane, meni uglavnom pošalice. Ponekad i cijele.
Ovo s naslovom ne mislim na svoje dane, iako i ti moji dani nisu baš za pohvaliti jer već dugo nigdje sunca, tek zraka pokoja se ukaže kako bi rekla "nema me za te, nisi mi u sustavu...", već na jedne druge teške dane.
Kako skoro svaki put počne prvim korakom, ili dvokorakom, tako i čitanje, pa čak i kad su u pitanju Šolohovljevi i Tolstojevi, Mannovi i Updikeovi višestotinastranični romani, počne sa naslovom. Ovaj put me privuče naslov nalik početku dijaloga, a daljnje čitanje potvrdit će da to nije samo nalik. Nije to ništa bombastično niti nabijeno (ne)skrivenom erotikom (zagrađeni tekst uzeti po volji), osim ako se tko pali na bića iz drugih dimenzija, već jedna pomalo kurtoazna rečenica.
"Divan dan, reče mu anđeo čuvar"
I što bih, zaputim se tamo pa stanem čitati. I čitati. I čitati. Ako napišem još jednom to "i čitati" netko bi pomislio kako je tamo teksta nepregledno mnogo i kako za to vremena nema. A tako nije. Definitivno.
Naizgled, podsjeća me na nekoliko disidenata uteklih od loše historijske i geografske prognoze, što po Amerikama treniraju život sa trunom duha ostalog iz rodnog kraja. Ima u tim crticama i one Šantićeve o suncu i tuđem nebu, Ima i Bilića i Džamonje koji nisu ni Slaveni ni Dušani, već jedni epistolarno puno jači. Sve tinja od nekih alotropskih modifikacija duše, čak i u onim naizgled prozaično potrošenim danima.
Možda je to tek neko moje čitanje, subjektivno, impresionističko, a možda i nije. Kako god, svidjelo vam se ili ne, shvatili ili ne, Urobor je neobična pojava u ovom dvorištu. Baš za čitati.
ponedjeljak, veljača 8, 2010
Nekada su po novinama svitale novine, novosti, vijesti. Danas novine popunjavaju člancima koje smo dan pa i više ranije čitali po elektrosnkim medijima tako da im taj naziv i nije baš.
Nekada se srednji prst koristio između ostaloga i za ušiprobijajući klik-klak, a danas ga se golog pokazuje samo kao simbol tihog otpora, iako bez neke velike vrijednosti osim lažnog mira u dubini duše.
Nekada su, prije dvadesetak baš kao i prije šezdesetak godina, svoj zatvorski staž neki uspješno materijalizirali političarskim, funkcionerskim i dužnosničkim foteljama, a sad je sve drugačije kak bi Jura rekao, i sve što je nekad bilo 666 sad je 999, naopako, pa danas neki svoje fotelje ergonomski prilagođene naučenoj oblapornosti, mijenjaju zatvorskim ćelijama.
Nekada su i žvake bile u obliku cigareta, a danas se cigarete nude u obliku žvaka.
O tempora, o mores!
Sve ovo je samo dodatak podugačkoj listi što je drug Lostways posložio prisjećajuć se Smogovaca.
A za one kojima su podovi pojmovno bliži od ajpodova, kojima je najntin bliže od nintenda, kojima je malo stalo do retroluka i retroslanine, za sve retroseksualce, điđa iz snova:
Ona, iskusna koka, u zrelim godinama, nerijetko glasna i nezaustavljivo brbljava. Dobro stojeća, uglavnom objema nogama na tlu ili kakvoj stepenici koja vodi prema gore. Puna je perja, no ipak pomalo naivna. Takva, prihvatit će skoro svaki poziv i zaletjet se, figurativno jer ne leti tâ, i ući će u tuđi stan iako bi, da je malo više pameti, mogla pretpostaviti kako gaženje slijedi.
On, mlad, neiskusan, pun energije i hormona što pršte iz svakog koraka, iz svake kretnje, nespretan i netaktičan, u mislima mu, figurativno rečeno jer to su instinkti, a ne misli, samo jedno, i kao kakav neiživljen pastuh zaskočit će sve što hoda i što mu je na dohvat, na doskok.
Neki bi za nju rekli, kuja obična što se podaje uokolo svakom koji bi je zaskočit htio. I još bi za njeg bi rekli, da tako mlad kao pijevac i ne može drugačije.
Ili bi rekli, naivna jadnica, kako je život ničemu naučio nije i da nije svaki za nju. I za njega bi dodali, siročić neiskusni, da kako mu je ovo tek početak i kako će naučit s vremenom pravu naći.
No, ma što god osjetili, poželjeli, pomislili, ona je ipak samo stara koka, a on tek mlado uspaljeno pseto.
A i sama Priroda zna kako jedno za drugo nikako nisu.
nedjelja, veljača 7, 2010
Наш век пройдет. Откроются архивы,
И все, что было скрыто до сих пор,
Все тайные истории извивы
Покажут миру славу и позор.
Богов иных тогда померкнут лики,
И обнажится всякая беда,
Но то, что было истинно великим,
Останется великим навсегда.
Naš vijek će proći. Otvori'će se arhivi,
i sve što je bilo skriveno od nas,
sve što u povijesti od laži živi
pokaza'će svijetu i slavu i užas.
Bogova raznih potamni'će lik,
koliko bijede skrivao je vijek,
ali taj što je bio zaista velik,
osta'će velik zauvijek.
petak, veljača 5, 2010
srijeda, veljača 3, 2010
Težak je život običnog malog čovjeka. Posla preko glave a prihodi nedovoljni, režije stišću sa svih strana, struja, plin voda, garaža, vez, troškova bezbroj, obitelj, žena i djeca,...
I da nije žene i djece, vjerojatno bi sve pustio, eto ga i ljubavnica ostavila jer vremena ni za nju nema jer mora se boriti za golu egzistenciju, za koru kruha....
Jučer Miroslav, Bero, Branko, Ivan, Darko, danas Damir, Hrvoje, Božo, Mario, već sutra možda Ivo, Luka, Mladen, Zdravko, Milan, tko zna kako se taj mali obični trudbenik i samopregaoc, osnovna poluga društva, zove...
Teško ovo život...