Hrvatska radiotevelizija, Hrvatska televizija prvi program, emisija Otvoreno, sinoć,

debata^* o titlovanju^** srpskoga jazika (može i bosanskoga i crnogorskog):

HRT Otvoreno 25-01-2012 u 22:05

* * * * * * *

Mislim, ide to i ovako (komentar prof. dr. N. Padeža):



A opet, možda je ono gore samo unosan prevoditeljskdopisivački poslić ksenofoba u pitanju...

___________________________________________________
*  debata - rasprava, razglabanje (B. Klaić)
** titlovanje (titlanje) - dopisivanje (na pokretne slike) prijevoda
    govora i teksta stranog jezika kojim se govori u filmu

3 za 15

U dućanu, kod blagajne, u redu ispred vas, za crveno plastificiranu ručku drže metalnu košaricu u kojoj su namirnice za tekući dan, pred kioskom proklinju trafikantkinju jer nema "njihovih" cigareta, u parku šeću nenasmiješene pse i uredno u prozirnu vrećicu skupljaju brabonjke svojih ljubimaca, na pješačkom ponekad krenu ranije od paljenja zelenog, u liftu pristojno prvi pozdrave sve suputnike, kroz gradsku vrevu klize slalomaškom vještinom i ne libe se oduzeti prednost pri prestrojavanju, pričaju stare viceve, djecu ne vode na vannastavne aktivnosti, u kladionici igraju samo ziher parove...

Različiti su, ne možeš ih svrstati u neku suvislu prepoznatljivu grupu. I svugdje ih je i kriju se u mnogim likovima koje znate i viđate svakodnevno u svojoj okolici. Jer je njih više od pola svih.

Godinama se javljaju kako nemaju za koga ili zašto glasati i glasaju - protiv, a sad kad im se konačno pružila prilika zaokružiti to "protiv", oni su se oglušili na poziv i nisu iskoristili svoje građansko pravo, a ako ćemo baš, nisu ni izvršili svoju građansku moralnu obvezu.

Hm, kak da kažem, malo mi onda tu nekako šteka logika ovih euprotivnjaka o referendumu, jer ako je stvarno tako kako nas oni pokušavaju uvjeriti, to da su svi koji nisu izašli glasati zapravo oni koji su "protiv", zašto na glasove neizašlih polažu ekskluzivno pravo kad su ti neizašli možda zapravo neizlaskom odbili zaokružiti to euprotivnjačko "protiv"?

Nevelik brod, ali već u klasi kruzera, pomalo ruzinav kako bi rekli, kao da ima ou bolest ubrzanog starenja, inventar se malo ofucao, ne djeluje kao da se nedavno oslobodio veza, a dosta toga i fali, što je uz opremu i dobar dio instrumentarija posada povadila kako bi tako olakšan mogao dalje i dulje, kako su objašnjavali pjesmom, slikom i šampanjcem opijenoj putničkoj klasi. A ni zakovice i varovi više ne drže kako bi trebalo pa ta cijela priča sve teže drži vodu. Nakrcan masom putnika plovi, ima već neko vrijeme, ne baš rutom koju su putnici zamislili kad su kartu kupovali, već malo onako ustranu, na svoju ruku, zapravo na ruku osoblja koje i nije neko cvijeće kako se na prvi pogled činilo u tim bjelasastim uniformama sa zašljašćenim dugmićima, ma kao na vikendu s Titom na Galebu, i da je na tračnicama, mnogi ne bi dvojili nazvati ga vlakom bez voznog reda (holivuđani bi ga, vlak, ne brod, prozvali Train Without a Timetable da je kojom slučajem deset godina mlađi umjesto što je toliko stariji od svojeg kandidiranog brata, dijetića Veljkovoga, a da je brod, možda bi im, toj selobratiji, i Titanic na pamet pao, a onima manje romantičnima Costa Concordia).

E sad, taj i takav krozer sa takvim putnicima i takvom posadom drugo nije ni zaslužio nego nabasati na kakvu podvodnu stjenčugu od čega će se sav prvo zatressti i to tako da je će putnika i osoblja izgubilo tlo pod nogama, dio ih se gadno polomiti, a neki će neokrznuti ostati svoji na svome. Zato se to i dogodilo. Prostenjale preostale zakovice, varovi oplate natjerali na pouvijanje, pootpadali dimnjaci što su od nekadašnjih funkcionalnih pretvoreni u ukras za sjećanje na stara vremena, u strojarnici kaos zavladao, kuhinja se razletila, leteći lonci, šerpe i tanjuri, leti pašta poput Perzeida, lukovice i krumpiri kao meteori, a salata - jata ptica, a ljudi ko ljudi, ili možda više nalik nekim specifičnim himerastim bićima, tijelo ovce i glava guske¸ može i obrnuto, neki se, to konkretno znači osoblje, spotakli o rubove i popadalo u čamce za spašavanje, a mnoštvo, putnici, trčkara po mokroj i skliskoj palubi tamo-vamo kao silikonski žohari na baterije. Neki prekrili oči da ne gledaju i tako odagnaju ružne snove i more što se u stvarnost pretvaraju, a neki čak u kabine pobjegoše alternativu lošem scenariju čekati jer u moru je svega i samo još megalodoni fale, a neki su malo promašili one čamce za spašavanje, pa mašu ručicama po nemirnom moru poput malog Mujice u bunaru.

Jest, u moru je razne opasne živine, ima tu meduza raznih boja i promjera, morske paščadi svih veličina, ima golubova, paukova, kitova ubojica, ima riba lavova (nisam rekao vlahov, i to je isto opasno, ali to radi na hateveu), ima čak i zmija i krokodila, morskih naravno. Pa su tu opasne morske struje koje čovjeka mogu razbiti o kakve hridi ili ga otjerati na pučinu gdje v sodelovanju z naravo i sa solju i suncem umoriti dehidracijom. Stvarno nije neka perspektiva, daleko je od binga ili sedmice na lotu, ali za razliku od brodskih kabina u kojima je zraka tek za onoliko koliko vodi treba da prodre kroz olabavjala vrata i sobni vodostaj naraste do maksimuma i što je brže nego li se čudo u obliku izrastanja škrga ili mnogometarske surle može dogoditi, ipak se nuđa neka mogućnost preživljavanja. Jedino, tu mogućnost treba znati prepoznati. I iskoristiti.

Ma kakav Grčac, kakva Jezdina i Čačak ... zna se tko je bio prvi !



(prijateljica veterinarke Đurđice Sumrak)

Opet padaline za vikend. Past će 14,6 tona Fobos-Grunta. I past će, kažu, u Indijski ocean, negdje oko Madagaskara. Sreća da ovi svemirskootpadni meteorolozi ne rade u JAR jer im je prognoza za otprilike deset godina zatvora i pola do milju eura globe.

Još samo da se nađu naši stručnjaci koji će, svojim vrlim poznavanjem i razlikovanjem pojmova, jezika i logike, povećati vjerojatnost otprilike 7.000.000.000 puta (toliko nas je, manje-više) i odmah imamo planetopolisnu prijetnju.

(ako te padaline budu nastavile prošlogodišnjim intenzitetom, upisat ću se u meteoropate)

Update (16.01.2012):

Kako i mnijah, promašili su ceo fudbal:
http://www.zdnet.co.uk/news/after-hours/2012/01/16/russias-phobos-grunt-craft-falls-to-earth-40094820/

Noćas
obeščašćene su moje krizanteme
zloslutni vjetar nije plakao nad mirisom tamjana
bilo je dugo i nije bilo lijepo
jer svatko je išao svojoj ljubavi
koja je čekala u imenu Natali ili Sebastijan
izvjesna JK (nije Rowling)                                                        

Univerzalnost svekolike kakvoće:
duhovnosti neopredmećene,
ljepote neotuđene,
neosiljene mirnoće.
U sazvježđima su snovi i slutnje
uljudbe (drevne i) nove:
u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti
da obzorja svemiropolisa zamamna
na orisu horizonta još maglena
u vidozorju duhovnih muževa
što stazama trnja i otrovanih ruža
ustrajahu u raspeću svoga duha
do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.
izvjesni FT (nije Andreis)                             

*... i tako ćete prepoznati sljedećeg šefa organizacije.

Po izboru Sumračnog Lista, korporpartijskog dnevnika, osoba godine 2011. je

glavni državni tužitelj

MLad(ičar)en Bajić.






Kažu da će 2012. biti teža od svoje prethodnice.

Možemo očekivati da bi po SL-u osoba godine 2012. mogao biti glavom i bradom

glavni državni hranitelj

grof Ivica Todorić.

Sjedim sâm u društvu, u Boravku, ispijam neko opojno piće, napola slušam žamor iz kojeg izviru slušno artikulirani dijelovi govorenja, tuđi doživljaji, opći događaji, intima, razvučeno tijesto za savijaču bez mesa, i gledam u bijele miševe, bijele poput nevinog snijega, malene, jednako podignutih glavica i uvijenih repova. Već godinama svaki u svojoj pregradi čami. Sedam ih je.

Iznenada, dakako nego iznenada, kao i svaki put, na vratima se, ispod onih bijelih miševa, pojavljuje silueta, silueta jer više je svjetla vani nego unutra i kontraliht od pojava na ulaznim vratima tvori siluete, a ova je, nepogrešivo pogađam, mogu ruku u toplu vodu staviti, Ekhem. Skida rukavice, debele, vunene, iako nije vrijeme za rukavice jer vani je toplo za ovo doba godine, i pruža ruku u iskonski pozdrav. Naišo, govori kroz osmijeh, čestitat Novu godinu i sve ostalo svima pa kako se i šta kome svidi.

Pitam ga gdje je bio ovih dana, a on punim plućima udiše onikotinjen zrak da bi se i kakav klima-uređaj mogao posramiti svojeg kapaciteta kad bi bilo kakve strojne svijesti, kao da udiše čist proplanački zrak obogaćen mirisom zime. Bio ovih dana lutao po čudnim mjestima. Prvo po Lici, s medvjedima se u Kuterevu družio, prebrojavo i prepoznavo kovance po onom Plitvičkom jezercu nedaleko slapa, a onda po Bosni, po Han-pijesku, Olovu, Varešu. Stavnja bistra da bi je pit mogo, veli, a Zvijezda golema, nebo dira. Išo pa se vratio, kaže. I zašuti.

Onaj žamor opet preuze inicijativu u prostoru i vremenu i odnekud, iza leđa mi, dopire fragment traktata o povijesti glazbe, o nastanku kaosa, o strunama, o vibracijama. Zamijeni ga neko prekapanje po tuđem životu začinjeno atributima kojih se ni saborska dvorana ne bi postidjela, a onda sve nadglasa Aleksander Ebert iz Genelecovih zvučnika. Pogledam Ekhema. Šuti. Neobično mi. Čovjek koji usta zatvara jedino dok povlači dim iz cigarete - šuti. A ja očekivao barem kratki osvrt na kolege mu po struci koju je prije tridesetak godina ostavio da se koprca u vlastitom bunaru pobjegavši u neposredne učenike života na terenu. Očekivao sam da će udariti, verbalno, po ravnateljici školskog dvorišta nedaleko kojeg je, kako sâm veli, nedavno prošao, ošinuti po licemjerju vatikanskih poslanika prema svojima i prema stadu, da će se dotaknuti parauglednika i količini pasivne seksualnosti mase, predložiti izgradnju hrvatske inačice dubajskog hladnog tunela na sjevernim obroncima Medvednice umjesto bazena i jezera, novoj Vladi predložiti izgradnju Pelješkog tunela - šteta da propadne investicija kupljene zemlje, sigurno bi dodao, ili da izdaju građevinsku dozvolu kumovima i pajdašima na trgu i nek niknu višekatnice pa da završimo s tim cjelogodišnjim cirkuskim šatrama (množina ženskog roda od šator, jel), da će se sjetiti, kad je već na glavnom trgu svih Hrvata, kako nam država nema svoj trg u metropoli ili nešto slično iz repertoara neobičnosti koja postaje svakodnevica poput kopističke religije, nešto o ženama, o Stephenu Hawkingu,... vrtim, empatički, znajući ga, čega bi se sve još mogao uhvatiti ako progovori, kadli odjednom, okrenuvši se prema meni, progovori:
- Znaš, sve nešt mislim, kad je već osmišljena zahodska daska s nakim sjedalom i poklopcem, nij to sjedalo napravito rad svađe diž-spušćaj-spušćaj-diži, a ni taj poklopac nij napravit za ukras kolko god ovi novi bili šareni. To ti j prvo rad igijene i zdravlja. I miništarstva zdravlja. Da se pravopišno izrazim u ovoj zemlji znanja. Tako mi špedicije.

I opet zašuti. Povremeno, u ritmu zveckanja šalica po kafe-aparatu zatvorenih kapaka povuče dim navraćajući u stvarnost iz neke svoje dimenzije. I više ni jedne. Nije mu dan.

Ništa. Dovršim ono piće s početka, spravljeno od egzotičnih sušenih, prženih i mljevenih zrna, zaslađeno sa par grama smeđeg šećera koji je smeđ onoliko koliko je Dunav po izlasku iz Europske unije plav, skupim dodatni pribor sa stola, pozdravim gomilu oko sebe, Ekhema potapšem po ramenu i pogledavši na sićušne Schleichove figurice miševa nad vratima, skupa sa sobom izađem van. U mrak.

_______
* 2012

"Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali ovako?"

Nisu se ni ohladili stolci zagrijani ljudskom toplinom barba Luke, doktora Vlade i barunice Műnchhausen,...







... a sa naslovnice Vjesnika već se smješka crvena petokraka.